Hrvati hoće a NE MOGU

Poslije prvog svjetskog rata i najezde KRALJEVINE SRBA HRVATA I SLOVENACA, zašto ne Hrvata, Slovenaca i Srba, nastalo je raseljavanje ljudi iz Hrvatske i Slovenije, posebno iz hrvatkih kraških i drugih siromašnih područja, pa čak računajući i plodnu Slavoniju iz koje je oko 50% iseljenika pobjeglo iz Kraljevine Jugoslavije.

Oni koji su ostali, borili su se svojim umijećem življenja do 1941. i 1945.g. do stvaranja bivše države Jugoslavije.

Među njima, jer nije bilo industrije, najveći broj činio je ne industrijski, već samostalni privatni sektor.

Razvojem bivše Jugoslavije, taj privatni sektor došao je u nemogući položaj za razvoj, jer je komunistička ideologija razarala privatni sektor koji u svim prisutnim državama srednje Europe nosi oko 40-60% društvenog produkta tj. BDP.

Ljudi su morali bježati, pa je Val od 1968-1971.g. odnio mnogo pameti iz Hrvatske i BiH, misleći ne samo na Hrvate iz BiH.

Opet se raspadala bivša država Jugoslavija, koja je na tkz. Titovim kreditima održavala neki razvoj visokog standarda svojih građana na klimavim nogama.

Kako Hrvate koji su poznati po svojoj snalažljivosti, inovacijama i ostalim snalažljivostima zadržati u Hrvatskoj?

Dajte punu podršku privatnom sektoru za razvoj. Tko iza sebe ima pokriće za investicije i banku kao podršku omogućite mu razvoj. Koga briga što država može! Ja ču svoju proizvodnju prodati i samom Đavlu koji mi garantira moja ulaganja i dobit.

A što Hrvatska država radi. Traži mogućnosti gdje će od svakog proizvođača koji dobro radi izvuči koristi za financiranje djelatnika DRŽAVNE UPRAVE.

U SAD (oko 250 milijuna stanovnika) ima oko 800.tisuća djelatnika državne uprave. Kod nas u Hrvatskoj sa 4.milijuna stanovnika ima ih oko 250 tisuća!

Goni tu nagomilanu administraciju iz državne uprave. Ostavi 10 % šofera, daktilografa, i neki postotak tajnica (sekretarica) za održavanje kontakata između Vlade RH, županija i 500 komada općina?